Uoči najvećeg kršćanskog blagdana, srdačno Vas pozivamo na otvorenje samostalne izložbe Arma Christi Matka Antolčića, mag.art. 

  • srijeda, 2. travnja u 19 sati 
  • Galerijski prostor POU 

Arma Christi

U najvišem registru svog Posljednjeg suda, horizontalnom dijelu najbližem svodu, Michelangelo uvodi u svoju kompoziciju dvije skupine golih i polugolih likova (za koje možemo pretpostaviti da su anđeli premda nemaju krila, no prikazani su u letu) koji nose predmete korištene za mučenje i smaknuće Kristovo. Prikazan je veliki križ na koji je Krist bio razapet, trnova kruna koju je nosio cijelim putem do Golgote, stup za koji je bio vezan za vrijeme bičevanja, trska sa spužvom koju je vojnik prinio Kristovim žednim usnama te ljestve koje su poslužile za skidanje mrtvog Tijela s križa. Riječ je o predmetima, spravama i simbolima koje zovemo arma Christi a koji se u literaturi pojavljuju još pod nazivima oruđa Kristova ili instrumenti muke Kristove. U kršćanskoj umjetnosti i pobožnosti ova je tema prisutna još od srednjeg vijeka. Svrha joj je bila pobuditi kajanje kao i zahvalnost prema Kristu za dar otkupljenja.

Umjetnik Matko Antolčić u ovoj se izložbi nadovezuje na sakralnu temu Veronikinog rupca koju je obradio prije dvije godine. Pet kolaža iz tog ciklusa nadograđuje svojevrsnim inačicama kroz četiri asamblaža koje umjetnik donosi pred publiku u obliku crno-bijelih fotografija. Riječ je o objektima unutar kojih je postavljena aranžirana scena koja je Antolčiću poslužila kao model za fotografiju. Neposredno nakon bilježenja fotoaparatom dekonstruirana je u početno stanje. Ovi objekti kratkog životnog vijeka dobili su svoj vizualni trag u izloženim fotografijama. Njima pridružuje i tri djela izrađena u tehnici olovke.

Antolčić Muku Gospodinovu promatra kroz suvremenu prizmu upotrebljavajući u svojim asamblažima razne uporabne predmete koji mogu i ne moraju imati simbolično značenje. Takav pristup za njega je već karakterističan. U Veronikinom rupcu koristi isječke motiva fotokopija vlastitih starih radova ili reprodukcije umjetničkih djela kao i izrezotine novinskih napisa. Intervenira potom na novu površinu slikajući po recikliranoj slagalici infantilne motive, ispisujući ponekad i riječi poput „premilostivi“.

Koristeći asamblaže, kiparsku tehniku kolažiranja raznorodnih predmeta i materijala, Matko umeće predmete u duboki drveni okvir koji tretira kao kazališnu scenu. Unutar praznine ladica i dijelova starog ormara umeće trivije kao i predmete s predznakom svetoga radeći tako vlastitu scenografiju. Neki od predmeta koje koristi su prepoznatljivi vjerski predmeti poput raspela, kaleža, knjige kao i instrumenti muke Kristove poput čavala kojima pridodaje i kliješta. Bodljikave grane koje raspoređuje tako da podsjećaju na rešetke zatvorske ćelije upućuju na boli koje je Kristovoj svetoj glavi prouzročila trnova kruna.

Unutar tih, Matkovom intervencijom,  posvećenih prostora, nalaze se i predmeti koji nisu samo beskorisni već jasno aludiraju na otpad. Čikovi cigareta, iskorištena ambalaža vodenih boja, zgužvani papir, stari termostat, pa čak i poispadali zubi upućuju nas na propadljivost i bijedu našeg postojanja. Među tim predmetima je i punjač, ona „sveta“ sprava bez koje smo izgubljeni jer bez nje nismo spojeni na izvor struje, ovozemaljskog „spasenja“. Bi li nam bilo uputnije da se prikopčamo na Izvor žive vode i iz njega crpimo sve što nam je potrebno za život kojem je cilj Nebo? Jasna pak protuteža ovim beskorisnim predmetima su ikona Bogorodice s Djetetom, raspelo, prikaz ovaca i Kristova lika s trnovom krunom.

U jednom asamblažu nalazi se nekoliko olovaka. Je li umjetnik daje na znanje da je taj alat kojim stvara ujedno i sredstvo kojim on spašava svoju dušu odgovarajući aktivno na talent koji je dobio? Upravo u tehnici olovke Antolčić izvodi Petrova pijetla koji ispušta onaj zloguki kukuriku od kojeg će se Petru zalediti krv u žilama. Minuciozno nacrtan pijetao izvire iz posve bijele pozadine i zauzima stav onoga koji navješćuje zlu kob. Fotografskom preciznošću Antolčić crta i nekoliko vertikalno postavljenih oruđa Kristovih čije sjene udvostručuju ritam kompozicije. U još jednom radu u tehnici olovke umjetnik vjerno prikazuje filigranski dekoriran limeni tanjur na koji uz dugačke čavle postavlja i dvije kocke,  “Razdijeliše među se haljine moje, za odjeću moju baciše kocku.” (Iv 18, 1 – 19, 42); ljudsko uho (možda ono koje je Petar odsjekao jednom od vojnika velikog svećenika kada su došli privesti Isusa) te jednu drvena kvačica za rublje. Kroz ovaj detalj umjetnik uvodi elemente vlastite ikonografije odmičući se pri tom od strogog praćenja stoljećima zadanih motiva. Kvačica je tu da nas zaintrigira, ali „samo“ kao likovni element kojem nije potrebno upisivati dodatna značenja. Nadrealistična kompozicija u kojoj su naglašena samo dva oka prikazuje Pogled boli koji nas istovremeno intrigira i plaši. To su one oči koje sve vide, oči Milosrđa koje ljubi, a ne kažnjava.

Antolčić i ovaj put uspijeva uz pomoć svakodnevnih i posve nebitnih predmeta pobuditi osjećaje kajanja zbog uvreda koje činimo prema Presvetom Tijelu kao i zahvalnosti za trpljenje i gorku Muku što je prošao naš Gospodin na putu prema našem spasenju. / Anita Ruso Brečić