Uoči Dana Grada, srdačno Vas pozivamo na samostalnu izložbu slika “Frekvencija radosti” akademske slikarice Izabele Hren, u srijedu, 5. lipnja u 19 sati u Pučkom otvorenom učilištu Ivanić-Grad.
Frekvencija radosti
Uvijek na likovnoj sceni postoje umjetnici koji se grčevito hvataju za trendove i mainstream tendencije, ali jednako tako postoje umjetnici koji predano, kontinuirano grade i stvaraju svoj izričaj, prepoznatljivost i jedinstvenu morfološko-stilsku matricu.
Likovna sintaksa Izabele Hren jedinstvena je na recentnoj hrvatskoj likovnoj sceni. Njezin stil i likovni senzibilitet u ciklusima crteža grafitnom olovkom i olovkom u boji kroz organičko-apstraktne strukture, morfologiju fasetnih, kristaličnih apstraktnih oblika na tradiciji lirske apstrakcije, dotiču se univerzalnih tema porijekla, ali i čuvanja života. Više nego aktualni u sadašnjem trenutku ljudske civilizacije, oblici s njezinih crteža kao da su simboli i metafore funkcioniranja i pulsiranja cijelog Svemira, no jednako nas tako podsjećaju na fragmente znanosti poput astrofizike, kvantne fizike pa čak i molekularne biologije. Na vrlo suptilan način, umjetnica prezentira poruku da možda i nismo sami u Svemiru, i kako ljudska vrsta nije dovršila evolutivni proces samospoznaje, što je evidentno iz svakodnevnih geopolitičkih zbivanja. No, ona se simbolički okreće onim višim sferama humaniteta, i ideji kozmopolitske ljubavi među ljudima, životu u ravnoteži na svim razinama kao idealu prema kojemu bismo trebali težiti. Nećemo isključiti niti kolektivnu memoriju na neke druge, starije, razvijenije ljudske civilizacije koje su očito bile mnogo mudrije od nas, što se može dešifrirati iz naslova pojedinih radova.
Iako je u nekim ranijim ciklusima više inzistirala na apstraktnim oblicima koji su nas asocirali na fantastične mikrosvjetove nepoznate biomorfologije, vremenom su se umjetničine organičko-apstraktne strukture više približile tradiciji apstraktne geometrije, ali i matematičke ideje proporcija i razmjera oblikâ koji teže konceptu Zlatnog reza. Od fasetnih i kristaličnih oblika, njezini su crtački dnevnici prerasli u strukture koje reflektiraju stilizirani oblik žene, ali tematiziraju i važan koncept žene kao nositeljice života u ovoj dimenziji Svemira, čak na tragu žene heroine i ratnice. Ta žena je zapravo i sâma umjetnica, koja se trudi da ne izgubi iz vida ljepotu i blagoslove života, ali i trajnu povezanost s prirodom iz koje crpi snagu za svakodnevne izazove.
Komplementarne motive i simbole pratimo u nizu novih grafičkih radova, gdje se javljaju motivi vatre, srca, drva života, ljudskog embrija, DNK dvostruke spirale, koji nedvojbeno upućuju na umjetničino jasno opredjeljenje za radost što nam je pružen dar života i što živimo ovaj život, iako ta činjenica nosi svoje uspone i padove, dileme, amplitude i odricanja. Nismo pošteđeni patnje i gubitaka, ali Izabela Hren kontinuirano ukazuje kako se moramo uvijek iznova dizati na površinu i živjeti u trenutku.
Intimne dileme treba li se ostvariti u majčinstvu ili je polje umjetnosti jednako snažan ventil za kreaciju jasno su prikazane u seriji grafika: trebamo li na svijet u ovom trenutku civilizacije donijeti ljudsko dijete ili je dovoljna kompenzacija umjetnička i znanstvena kreacija (tzv. brain child). Gotovo poput vlastita umjetničkog manifesta Izabela Hren ispisuje „Stvaram, dakle jesam“, ukazujući nenametljivo filozofski na kontinuitet duboke potrebe – pa čak i žudnje – koju u njoj izaziva umjetničko djelovanje. Mogućnosti su nam dane kroz našu genetiku, ali životne varijable će nam pomalo fatalistički odrediti završnu sliku. Umjetnost, jednako tako, ima snagu mača ili katane, ona reže i rastvara sve društvene predrasude, hipokriziju, laži i farizejstvo. Umjetnost, poput vatre, „sve pročišćava i stvara prostor za novo djelovanje i izgradnju“ (Izabela Hren).
Tako delikatne teme umjetnica je „sakrila“ i transmutirala u apstraktne rešetke, nizove, permutacije i kristalne dimenzije, što je možda jedini način da se ne zastrani u narativnu banalnost i sentimentalni hiperrealizam. Mnogi umjetničini ciklusi crteža u svojim varijacijama i stilskom kôdu podsjetit će nas na tradiciju De Stijla, Bauhausa i umjetnika okupljenih oko pokreta Abstraction-Création, posebice jedne geometrizirane faze Fratišeka Kupke, ali i tradiciju našeg Miroslava Šuteja. Međutim, bilo bi krajnje neobjektivno da Izabelina ishodišta i morfološku genezu također jednodimenzionalno usmjerimo isključivo prema crtežima El Lissitzkog, Thea van Doesburga, Waltera Dexela, Lászla Moholy-Nagyja, Josefa Albersa ili Paula Kleea. S navedenim europskim umjetnicima spaja ju istu misao o duhovnom, odnosno, spiritualnom i iscjeljiteljskom aspektu apstrakcije u kojoj se zrcali složena struktura Svemira iza koje jest Stvoritelj.
Ova je slikarica uspjela formirati vlastiti osebujan svijet, što se ponovno reflektira u seriji recentnih crteža i grafika. U toj estetici ništa nije artificijelno, izmišljeno ili pretenciozno. Ona je kanalizirana i osmišljena srcem, a ne umom, i u tomu je nedvojbena snaga Izabelinog umjetničkog svjetonazora.
Iva Körbler, povjesničarka umjetnosti
